Prvi put u historiji italijanskog fudbala, nakon uvodna četiri kola u Serie A i Serie B, nije zabilježena nijedna utakmica bez golova (0:0). U 80 odigranih mečeva u prva dva ranga mreže su se tresle bar jednom, dok je samo u posljednjem kolu elitnog ranga postignuto 39 golova, odnosno 3,9 po meču.
Ipak, ovo nije priča o potpunom ozdravljenju italijanskog fudbala. Reprezentacija i dalje prolazi kroz krizu nakon što je propustila tri uzastopna Svjetska prvenstva, a kluba iz Serie A nema među glavnim favoritima za osvajanje Lige prvaka jer financijski ne mogu parirati evropskom vrhu.
Međutim, vidljivi su pozitivni pomaci.
Ovaj zaokret poklopio se s imenovanjem nekadašnjeg sudije Danielea Orsata za šefa sudijske komisije nakon skandala u koji je bio upleten Gianluca Rocchi. Orsatova odluka da primijeni pravila s ciljem “evropeizacije” lige pokazala se kao pun pogodak.
Uvođenjem smjernica IFAB-a — poput ograničavanja vremena za izvođenje gol-autova i ubacivanja sa strane, bržih zamjena i puštanja čvršće igre — efektivno vrijeme igre dostiglo je historijski maksimum. Čvršći kriterij doveo je do toga da su u prva 40 mečeva Serie A dosuđena samo dva penala, što pokazuje da blagi kontakti u kaznenom prostoru više ne znače automatski prekršaj.
Inicijativu preuzimaju i treneri sa savremenim, napadačkim konceptima. Monza, iako ima samo bod, stvara izuzetno visoke šanse za gol, dok ekipe poput Coma, Rome, Sassuola, Intera, Milana ili Frosinonea teže dominaciji i posjedu. Utakmice obiluju preokretima i velikim brojem udaraca prema golu. Druga strana ove filozofije jeste pad odbrambenog kvaliteta, pa su nekadašnje neprobojne italijanske odbrane postale rijetkost.
Promjene prati i smjena generacija. Italija više nije liga koja zapostavlja mlade: od 119 postignutih golova ove sezone, čak 49 su dali igrači do 23 godine. Serie A je u samom vrhu po broju mladih starter i s najmanjim udjelom igrača starijih od 33 godine, pri čemu klubovi poput Parme, Monze i Frosinonea po prosjeku godina podsjećaju na razvojne lige poput holandske ili belgijske.
Financijska ulaganja također igraju ključnu ulogu. Primjer je Como pod vlasništvom indonezijske porodice Hartono, koji je planskim i pametnim investicijama od Serie C stigao do stabilnosti, potrošivši 400 miliona eura u višegodišnjem periodu — iznos koji pojedini engleski giganti potroše u samo jednom prelaznom roku.
Općenito, italijanski klubovi su u proteklom prelaznom roku po potrošnji bili odmah iza neprikosnovene engleske Premier lige, sa uloženih 1,16 milijardi eura. Razlog tome leži u velikom prilivu stranog kapitala, jer više od polovine klubova u Serie A i Serie B ima vlasnike iz SAD-a, Kanade, Indonezije ili Evrope.
Ipak, taj novac se troši oprezno. Velikani poput Intera i Milana i dalje vode striktnu politiku smanjenja plata i održivog poslovanja. Unatoč financijskim ograničenjima u odnosu na Englesku, potencijal italijanskog fudbala je ogroman, što je sažeo i predsjednik Coma, Suwarso: “Engleska ima novac, ali Italija ima historiju, umjetnost, gastronomiju i strast.”
