Počela je treća faza Svjetskog nogometnog prvenstva, ili drugi krug eliminacione faze. Gotovo da se sve odvija prema očekivanju, izuzmemo li eliminacije nekoliko selekcija za koje se vjerovalo da mogu daleko dogurati (Njemačka, Holandija, Urugvaj, Turska). Možda kvalitet nogometa nije na razini nekih ranijih prvenstava, ali je ovo jedno, ako ne i prvenstvo sa najviše iznenađenja, ne samo rezultatskih već i onih zbog kojih volimo ovaj sport.
Prve dvije faze takmičenja podjelićemo, po mom mišljenju, na najznačajnije dijelove odnosno na tri segmeta.
Bosna i Hercegovina pokazala da može
Mi, u Bosni i Hercegovini, na početku kvalifikacija, ni pomislili nismo da ćemo se naći na Svjetskom prvenstvu i da ćemo tamo napraviti, bum. Nije to bio rezultatski bum, iako će neko reći da je plasman u drugi krug Mundijala upravo to.
Prije utakmice sa Rumunijom, koju pobjeđujemo u Krajovi 1:0, gdje su njihovi najvatreniji navijači, vjerovali smo da će trebati još vremena da ono što su započeli selektor Sergej Barbarez i direktor Emir Spahić, dobije formu i da počnemo ubirati plodove plana i rada koji je bio u povoju. Ali desilo se da su nas pomenuti preduhitrili.
Mjeseci su prolazili a na spisku potencijalnih reprezentativca pojavljivala su se imena za koje, ili o kojima se, vrlo malo ili nikako nije znalo. Malo po malo, naziralo se nešto pozitivno zašta još nije bilo previše argumenata, ali je novoustanovljeni sistem pristupa i rada u reprezentaciji počeo davati rezultate. Sve je više bilo upita, N/FS BiH, selektoru, direktoru, može li ovaj projekat napredovati i brže od planiranog. Pokazalo se da može.
I kada to krene u pozitivnom pravom smjeru, nađu se oni koji počnu postavljati „teška“ pitanja, spašavajući državu /bh.fudbal/nogomet/ od propasti. Drugi su rekli da krademo djecu, ali im je direktor Spahić sjajno uzvratio rekavši:
„Mi našu djecu ne krademo, mi ih samo vraćamo kući“. Tajac. Kapak. Ende.
Bilo je i onih unutar nacionalnog tima koji nisu imali strpljenja pratiti započeto i oblačenjem dresa reprezentacije, prihvaćeno. Jedni su bili psihički nespremni a drugima se nije sviđao način rada ili organizacije u reprezentaciji. Psihologija je čudo. Otišli su i neka su!
Kada smo saznali da smo opet izborili „samo“ baraž, vratili smo film unazad i podsjetili se na neuspješnih pet prethodnih. Nije izgledalo dobro posebno nakon žrijeba? Walles na gostovanju, pa Italija kod kuće. A joj! Iskreno. Ko je vjerovao da možemo preko „velike bare“? Hajde Walles, ali Italija. Pa od 2014. godine nisu bili na SP, poguraće ih i sudije, mi smo mali za njih, oni imaju utjecaj u FIFA, politički će ih gurati na Mundijal i šta sve nije kružilo u javnom prostoru. No, sve pade kao zrela kruška s grane. Htjedoh, učinih, otputovah.
Mundijalska groznica je rasla, dani pred utakmice su se isčekivali. Kanada i Amerika su postajale zemlje gdje je uočen, viđen, slušan jedan novi pristup dolaska na stadion i način kojim se motiviše a onda i navija? Domicili su ostajali u čudu, ali s osmjehom. Prihvatili su naše ljude i način na koji su pokazivali pripadnost zemlji iz koje su došli. Tako smo od njemačkog nedjeljnika proglašeni za – najvoljeniju reprezentaciju na Mundijalu. Jedan britanski novinar je rekao za naše fanove, ONI NE NAVIJAJU, ONI SLAVE. Da. Slavimo. I lijepo se osjećamo a nije Nova godina, nije Prvi maj, nije Dan nezavisnosti ili neki vjerski praznik. Mi smo zaista slavili na svakom nastupu našeg nacionalnog tima i bili svjesni da će to u jednom trenutku stati. Prirodno je. Ali nismo stali da se lijepo osjećamo i da još uvijek dijelimo one lijepe trenutke sjedenja ispred TV-a sa osmjehom, mnogi sa suzama u očima, i čekali rasplet događaja na terenu.
Završilo se. Možda smo mogli još malo produžiti boravak, ali… puno je toga ali i rekao bih, tamam. Zašto je tako?
Htjeli priznati ili ne, ovi momci još nisu sazreli da se mentalno suoče sa izazovima koje traži Svjetsko prvenstvo. Nemamo ni na nekim mjestima u timu potrebna rješenja ali želim vjerovati da će ovo iskustvo na njihove karijere biti pozitivno i značajno. Liga Nacija je prvi ispit koji trebamo proći. Možda neće biti sa peticom ali 3+ ili mršava četvorka bi bila sasvim dobra za kvalifikacije koje će uslijediti za EURO 2028. Zato svima kapa dolje za trud,rad i prezentaciju a umjetnički dojam će doći.
Zelenortska Ostrva, Curasao, DR Congo
Ovo su tri nacionalna tima koji su oduševili nogometnu/fudbalsku javnost u svijetu i pobrali brojne simpatije za svoje nastupe. Ostvarili su historijske rezultate i ispisali nove stranice nogometne historije na Svjetskom prvenstvu.
Curaçao je pod vodstvom Dicka Advocaata završio u grupnoj fazi ali nije bilo ni očekivano da će dalje proći, a da će imati tako dobre nastupe vjerovatno ni oni sami nisu mogli pretpostaviti. Možda griješimo ali je razmišljanje dozvoljeno.
Završili su na 4. posljednjem mjestu grupne faze. Iako se nisu plasirali dalje, njihovo sudjelovanje bilo je golemi uspjeh za ostrvsku naciju.
Advocaat je donio taktičku disciplinu i postavio čvrst blok, no ekipa je pokazala i ranjivost protiv vrhunskih svjetskih reprezentacija.
Ofanzivni dio igre nosio je Leandro Bacuna. Oduševili su igrom. Bili su neustrašivi, s velikim brojem mladih igrača, koji su sticali neophodno iskustvo protiv ekipa kao što su Ekvador i Obala Slonovače.
DR Kongo je napravio ogroman iskorak i vratio se na najveću nogometnu scenu. Ostvarili su prolazak među 32 najbolje ekipe na planeti. Njihov najznačajniji trijumf bila je pobjeda nad Uzbekistanom od 3:1. Svoj nastup završili su minimalnim porazom od Engleske (2:1) u osmini finala.
Ekipa se oslanjala na napadački nogomet koji je donio selektor Sébastien Desabre. Predvođeni Yoaneom Wissom, koji je postao najbolji strijelac ekipe, pokazali su fizičku moć i visoki presing. DR Kongo je potvrdio status stabilne afričke sile plasmanom u nokaut fazu.
Uspjeli su osvojiti historijski prvi bod ikada za DR Kongo protiv Portugala (1:1). Protiv Engleske su također odigrali vrlo dopadljivo.
Najprijatnije iznenađenje i apsolutna nepoznanica prije početka Svjetskog prvenstva je selekcija Zelenorskih ostrva. Ova reprezentacija je senzacionalno stigla do osmine finala i postala naj hit Mundijala.
Plasirali su se u nokaut fazu kao drugoplasirani u teškoj grupi s tri osvojena boda (tri remija). Nakon toga su u osmini finala pružili epski otpor svjetskim prvacima Argentini, jer su tek nakon produžetaka rezultatom 3:2 morali stisnuti ruku protivniku. Treba pomenuti gol za izjednačenje 2:2, koji je postigao Lopez-Cabral. Uživao sam u svakom fremu slow motiona.
Pravo remek djelo ili najljepši pogodak do sada na prvenstvu kao šlag na torti njihovih nastupa.
Igrali su taktički izuzetno disciplinovano i kompaktno. Istakli su se snagom koja je bila fascinantna, a odbrana bila tvrda. Pokazali su i brzu tranziciju igre a predvođeni su sjajnim 40-godišnjim golmanom Vozinhom.
U grupnoj fazi uspjeli su ostati neporaženi protiv europskih i južnoameričkih velikana poput Španije i Urugvaja.
Definitivno su ove tri selekcije dale poseban šarm Svjetskom prvenstvu koje je opravdalo odluku FIFA da poveća broj reprezentacija učesnica a da nije tako vjerovatno nikada nebi smo upoznali ove selekcije i momke koji nastupaju za njih. Ovdje se mogla pronaći i selekcija Irana, koja je bez izgubljene utakmice, i bez nokaut faze, morala kući jer im treće mjesto nije donijelo put u poznati žrijeb.
Debakl Njemačke, Holandije, Urugvaja, Turske
Svakako da je izostanak ove četiri reprezentacije, u osmini finala Mundijala, ponajviše neprijatno iznenadio sve ljubitelje igre za koju kažu da je nastala u Kini, mada nisu svi raspoloženi za tu teoriju.
Nije slučajno što se Njemačka preselila iz vremena konstantnosti do sadašnjeg razočarenja, Period od 2018. do 2023. godine obilježen je debaklima: ispadanje u grupnoj fazi na mundijalima u Rusiji i Kataru, te osmina finala na Euru 2020. Uzroci su bili višestruki a jedan od njih je i pretjerano oslanjanje na starije snage.
Nakon što je Julian Nagelsmann preuzeo klupu, ekipa je rekonstruisana. Iskusni igrači završili su reprezentativne karijere i Njemačka se vratila u vrh. Došli su mlađi, brži i ofanzivniji. Vratila se prepoznatljiva tranzicija a odbrana se učvrstila. Ipak nastup protiv Paragvaja i gubitak utakmice na penale, ponovo je dao uzbunu u Njemačkom nogometu.
Kada je Holandija u pitanju ona se muči sa defanzivnom igrom i nestabilnošću na poziciji centralnog napadača. Promjenjivi sistemi igre ( 4-3-3 na 5-3-2) često su unosili konfuziju a Koeman često bio kritikovan.
“Lale” posjeduju izuzetno talentovanu veznu liniju, ali im nedostaje završnica. Ekipa koja dolazi iz gornje polovine FIFA rang liste mora imati pravog golgetera za osvajanje trofeja.
Urugvaj je bivši dvostruki svjetski prvak koji je već odavno okusio kućnu atmosferu. Dolaskom Marcela Bielse na poziciju selektora, Urugvaj je očekivano doživio potpunu taktičku transformaciju u odnosu na onu iz Katara 2022, kada su doživjeli debakl ispadanjem već nakon grupne faze. Dijelom je izostanak nekada vrhunskih napadača (Cavani, Suarez…) uticao na efikasnost pa je ispadanje jasnije.
Sada su ubrzali igru, forsiraju visoki presing i oslanjaju se na modernije napadačke opcije. No ni to nije bilo dovoljno za neki značajniji iskorak.
Turska je važila za selekciju koja bi mogla biti jedno od prijatnijih iznenađenja jer imaju takav tim predvođen sa Yilmazom i Gulerom. Doživjeli su dva neočekivana poraza pa pobjeda u trećem kolu protiv SAD, samo je mala utjeha za Vicenza Montelu i ostale. Je li upravo Italijan kriv za taktičku naivnost i defanzivne greške, pitali su turski mediji. Kao da je generalno gledano, elemenat samopouzdanja na niskoj razini, ako izuzmemo svjetsko prvenstvo iz 2002.g. i EURO 2008.godine.
Turski nogomet trenutno prolazi kroz smjenu generacija a izvoz talenata u najjače evropske lige je sve izraženiji. Poboljšali su segment discipline pa tim igra znatno ofanzivnije i direktnije. Ipak, ova poboljšanja nisu bila dovoljna da se domognu nokaut faze.
Tek nešto više od pola prvenstva je prošlo a mi tek očekujemo ono najbolje od Mundijala.
