Temperature zraka su debelo preko 30 stepeni Celzijusa i teško je pronaći mjesto gdje se možete zaštiti. Česta tuširanja, ako ste u prilici, jedina je mogućnost da zadržite prisebnost, inače “mozak vri”, a jaja se pretvaraju, iz izvora života animalnog svijeta do prehrambenog artikla.
Bio sam sretan što sam si priuštio neki dan morskih ugodnosti kad se aktuelne temperaturne sile daju amortizovati!
Nije puno bolje ni preko “velike bare”. Na stadionima temperature se još pojačavaju, a dodatni adrenalin čini svoje. Ali koga je briga koliko je stepeni kad se igra utakmica o kojoj zavisi puno toga.
Navijači iz Bosne i Hercegovine, i oni koji su na američkom tlu već decenijama, ma gdje se igralo Seattle, Los Angeles ili Santa Clara, dolaze u velikom broju, sa velikim srcem za svoje ljubimce i pokazuju svijetu koliko je velika ljubav prema zemlji iz koje dolaze.
Ovom haotičnom vremenu koje je zavladalo na planeti, a mi ga u BiH iskusili prije više od tri decenije, ovo su posve drugačiji dani kada smo se opet, prekogranično ujedinili, i vodi nas isti nagon. Biti jedni uz druge, navijati jedni za druge, družiti se jedni s drugim… Svijet ostaje u čudu? Ko su ovi veseli ljudi raznih generacija, da su toliko zaljubljeni u jednu malu zemlju u kojoj raste jedna biljka koju su, tek neki poznavali na način koji se sada “poljem širi”? I svi njen miris osjećaju gdje god krenu, a ljepotu cvijeta personificiraju sa žutim trokutom na zastavi.
Ono što je možda najljepše u ovoj euforiji, nije samo zahvatilo Bosance i Hercegovce. Puno je onih kojima je naša reprezentacija otkrila nepoznat, kako geografski tako i sportski, tradicionalistički, ljudski način života. Najavljuju dolaske i dolaze!? Žele vidjeti, upoznati, saznati:
“A kto je ta, šta je ta, da prostiš,
Gdje li je ta, odakle je, kuda je,
Ta Bosna, rekti?!”
Krenuh ka obilju slane vode da se suprostavim Celzijusima. Osjećam zadovoljstvo zahlade tijela i odjednom mi se učinilo, ili možda nije? Osluhnem? Vjetar mi pomjera zvučne talase pa nisam siguran. No par sekundi kasnije već jesam da se “poljem širi miris ljiljana”. Osmjeh na licu je ono što se posljednjih dana najčešće može vidjeti. Neko je sa crnim kabrio dvosjedom odjezdio niz Jadransku magistralu i uputio se ka Dubrovniku. Sretno momčino!
Nogometna groznica zahvatila je planetu. Sretan sam zbog toga. Sretan zbog moje Bosne i Hercegovine.
Dolazi mi u susret pet plivača koji uživaju ugodnu vodu i čujem da je tema, lopta.
“ Mora Gvardiol bolje – Bio je povrijeđen – Onda neka igra kad bude spreman – Bolji je Vušković od njega – On je najgori – treba i Šutala prominit – Šta ne valja kod njega. Ne griješi, odlučan…”. Razmjeniše još nekoliko zapažanja, ali ih prekinu veći talas pa se zabaviše spriječavanjem vode da im dođe do krajnika.
Nastaviše oni dalje, ali sad ih već ne čujem dobro! Ovakav razgovor bi se mogao čuti među fanovima svih reprezentacija na prvenstvu. Svi sve znaju i bolje bi uradili da imaju priliku. Hm?
Gdje god dođeš samo je tema nogomet, Mundijal. Imam osjećaj da je i onaj užaš od ratnih sukoba pao u drugi plan, pa su se vođe malo opustile.
Za par dana “zmajevi” će na megdan domaćinu, SAD. Podcjenjuju nas prilično igrački, ali nas jako poštuju navijački. Neki se javno izvinjavaju zbog neinformiranosti i bahatih riječi, ali je veći broj onih koji o nama pričaju drugim rječnikom.
Mi smo reprezentacija, kako kaže naš Sergej Barbarez, koja je na ovo prvenstvo stigla kao apsolutni autsajder a sada smo među 32 najbolje reprezentacije svijeta. Malo li je?
Niko nam ne može oduzeti ove dane od 31.marta kada smo Italijanima priredili šok, a onda uzrokovali čistku, pa sve do danas, a nadam se još, barem još jednu sedmicu, bezrezervnog uživanja u druženju i zabavi, a sve tako pozitivno ima odjeka u cijelom svijetu.
Odavno ovako nije javnost disala k’o jedan. Nema ni puno onih koji bi rado jednog igrača vidjeli u startnoj postavi a drugog vidjeli na klupi. Svi se slažu da uživaju I potajno nadaju da možemo daleko dogurati.
Ma rekao bih da smo mi već tamo!?
Doduše. Aklamativno smo bili mišljenja da ćemo proći prvi krug. I evo ga! Prošli smo! Sad apetiti rastu. Ali me to ne čudi. Da je sada polufinale bilo bi onih koji bi rekli,-
“Znao sam svega mi da ćemo biti među četi najbolje selekcije svijeta. Im’o sam neku šuhvu, a i jaran mi je sanj’o!
E, to je ono što je istina. San. To nam niko nemože oduzeti niti zabraniti, kao što zabranjuju zastave ove zemlje i zajedničko gledanje, jer se to ne uklapa u oktobarski ishod jedne mnogo ozbiljnije utakmice.
Ostavimo ih da se grizu što je ovako sve odjeknulo u svijetu!
Nije čak ni loše što nam je protivnik domaćin. To nam je definitivno ispit možemo li početi pobjeđivati i velike ili puno bolje plasirane selekcije sa FIFA rang liste, koja i ne mora da bude pravi pokazatelj vrijednosti ili slabosti. Eventualni plasman u osminufinala, bila bi samo potvrda da definitvno rastemo kao repka i da imamo samopuzdanje sa kojim možemo u predstojećim kvalifikacijama za EURO 2028, računati na konačno učešće i na kontinentalnom skupu najboljih.
