Svjetsko prvenstvo stiže u Sjevernu Ameriku, sa nekim od najvećih svjetskih igrača što povećava interes domaće ali i svjetske sportske javnosti. Nacionalne selekcije su već na svojim odredištima, odnosno u baznim kampovima širom Sjedinjenih Država i Meksika.
Ali, samo dva od 48 timova se smjestilo u Kanadi. Objekt Vancouver Whitecapsa na Univerzitetu Britanske Kolumbije služi kao bazni kamp suorganizatora, Canade dok se rival CONCACAF-a Panama smjestio u New Tecumsethu, u odmaralištu udaljenom otprilike 90 minuta vožnje od Toronta.
I to je očigledan problem. Canadi, za razliku od svojih partnera suorganizatora, nedostaje robusna sportska infrastruktura, a čak ni istaknuti NHL tim iz Vancouvera nema namjenski prostor za trening. U nogometu, pritužba na bazni kamp je samo vrh ledenog brijega.
“Nema sumnje da je tema broj 1, koja je na prvom mjestu za svakog nogometnog lidera u ovoj zemlji, objekti”, rekao je izvršni direktor Ontario Soccer-a Johnny Misley za GOAL sa pozicije koja nadgleda nogomet u najmnogoljudnijoj provinciji. “Igra se razvija, rast se dešava, ali nam je potrebno više infrastrukture da bismo to podržali.”
U Canadi se očekuje da će se uzbuđenje oko igranja nogometa povećati nakon Svjetskog prvenstva. Bilo da je organizovano ili rekreativno, to se uvijek dešava kada sport osvoji srce zemlje, kao što se vidi po broju bejzbol lopti bačenih u parkovima prošle jeseni kada su Toronto Blue Jaysi ostvarili plasman u Svjetsku seriju.
Međutim, nogomet je već rastegnut do krajnjih granica. Možda će neke šokirati, ali ova prekrasna igra je decenijama najpopularniji sport u Canadi. U Ontariju ima 309.000 registrovanih igrača, uglavnom mladih, u poređenju sa 206.000 u hokeju.
Ali zbog nedostatka fizičke infrastrukture, posebno u klimatski osjetljivim regijama tokom oštrih zima, izazova finansiranja i razvojnih odluka za nove zajednice, gradi se više stanova nego imovine zajednice poput nogometnih terena. Kao rezultat toga, potencijalni rast nogometa u zemlji mogao bi biti ograničen jednostavnim nedostatkom prostora za igru.
U većini večeri u Torontu, četvrtom najvećem gradu u Sjevernoj Americi, i u drugim većim gradovima, uobičajeno je vidjeti četiri ili pet timova kako dijele teren.
Zimi može biti još ekstremnije, kada loše vrijeme prisiljava sve osim onih na zapadnoj obali na ograničene zatvorene objekte.
“Zatvoreni objekti su veoma važni, kao i vanjski travnati tereni”, kaže Misley. “Želimo da se postavimo na najbolju lokaciju kako bismo im mogli pokazati šta je prekrasna igra i nadamo se, kao dio naslijeđa Svjetskog prvenstva, možemo pretvoriti svo to uzbuđenje u više igrača, više trenera, više sudija, više volontera i veći ekonomski rast.”
