U svojim najslavnijim danima, Elstree Studios u Borehamwoodu nosio je titulu „britanskog Hollywooda“, iznjedrivši filmske klasike od The Dam Bustersa pa sve do franšize o Indiani Jonesu. Danas se niželigaški fudbalski klub, smješten na manje od kilometar od tih zvjezdanih filmskih setova, može pohvaliti da je jedna od najplodnijih fabrika talenata u zemlji, i to zahvaljujući uspješnom oživljavanju strategije po uzoru na čuveni film Moneyball.
Nekadašnje mlade zvijezde akademije Boreham Wooda, Iliman Ndiaye i Sorba Thomas, prošlog su mjeseca ostvarile transfere u Manchester City i Hull City u ukupnoj vrijednosti od 75 miliona funti. U roku od samo 48 sati, ovaj engleski petoligaš srušio je i dugogodišnji transfer rekord kada je napadač Abdul Abdulmalik prešao u švedski Djurgardens IF za 1,5 miliona funti. To je postala najskuplja prodaja nekog fudbalera iz nižih rangova još otkako je Jamie Vardy 2012. godine prešao iz Fleetwood Towna u Leicester City za milion funti.
Luke Garrard, menadžer Boreham Wooda koji je nadgledao razvoj ovog trija tokom svog 11-godišnjeg mandata na kormilu kluba, ističe da u niim rangovima leži pravi talent. Dodaje da takve sposobnosti viđa redovno te da priče poput Ilimanove, Sorbine i Abdulove pokazuju svima šta je sve moguće. Dok su mnogi smatrali da se novi Jamie Vardy nikada neće pojaviti, on sada svojim igračima može postaviti pitanje ko od njih želi biti naredni Iliman, Sorba ili Abdul.
Iako ukupna potrošnja na ove igrače iznosi 76,5 miliona funti, rijetko koja priča bolje oslikava finansijsku nejednakost u modernom fudbalu od činjenice da je Boreham Wood zaradio jedino od Abdulmalikovog transfera — što je, doduše, i dalje značajan novac za klub njihove veličine. Ndiaye je do Cityja stigao obilaznim putem preko Sheffield Uniteda, Marseillea i Evertona, dok je Thomas u međuvremenu nastupao za Huddersfield Town, Blackburn Rovers i Stoke City. Premierligaški giganti nemaju nikakvu obavezu da finansijski nagrade klub iz baze koji je njihova nova pojačanja uopće uveo u profesionalni fudbal.
Za Garrarda, međutim, osjećaj ponosa što je pomogao dvojici mladića da krče put ka vrhu prevazilazi bilo kakvu finansijsku korist. On navodi kako cijeni moralni stav svakoga ko smatra da bi klubovi iz Premier lige mogli pogledati odakle njihovi igrači dolaze i udijeliti im skromnu nagradu. Iako priželjkuje takav idealan svijet, predsjednik kluba mu je jasno dao do znanja da ga ne pokreće novac, već da uživa u uspješnim pričama i činjenici da Sorba i Iliman nakon fudbalske karijere više nikada neće morati raditi. To je za njih romantična strana priče, a sve što su ti momci postigli ogromno je za klub. Bili su dio njihovog puta kada su imali tek 16 godina, a danas ti igrači žive ono o čemu su tada mogli samo sanjati. To im znači mnogo više od bilo kakve finansijske mrvice iz Premier lige. Prisjeća se i da su jednom prilikom, nakon prodaje jednog igrača, dobili tek toliko da pokriju troškove opreme, što je imalo svoju draž, ali realno gledano, neko ko radi za Manchester City vjerovatno se pita dokle bi uopće išlo nagrađivanje svih bivših klubova.
Na pitanje u čemu je tajna kluba koji u prosjeku gleda tek oko 1.200 navijača, a ostvaruje takve skautske i regrutne uspjehe, Garrard ističe izuzetno produktivan sportsko-edukativni program. Taj sistem je predsjednik Danny Hunter počeo graditi još početkom 2000-ih. Dobra geografska pozicija omogućava im da privlače talente iz svih dijelova Londona. Kroz taj sistem prošli su Iliman i Sorba, kao i Ben Goodliffe, koji je 2017. prodat Wolverhamptonu, a svi su nastupali za izuzetno uspješnu ekipu do 18 godina pod vodstvom Camerona Mawera. Kod Abdula je situacija bila nešto drugačija; sportski direktor Charlie Hunter imao je zadatak da izvuče najbolje talente iz razvojnih liga i Premier lige 2. Abdul je stigao iz Millwalla, nakon što ga je nekoliko klubova otpisalo pogrešno procijenivši njegov potencijal — zbog čega se vjerovatno danas kaju. Za njegovu karijeru to je bio prelomni trenutak, a Boreham Wood je profitirao jer ga je Charlie Hunter silno želio dovesti.
Činjenica da sva trojica danas igraju u najvišem rangu snažan je argument da bi više skauta iz elite trebalo pratiti niže lige. Garrard navodi da mu je od samog početka bilo jasno koliki potencijal nose Ndiaye, Thomas i Abdulmalik. Ističe kako ne pokuša ulepšavati stvari naknadno, već da se još iz sezone 2018/19. može naći njegova izjava u kojoj je Ilimana opisao kao lični projekat koji će dogurati do samog vrha, u šta je iskreno vjerovao. Iliman je posjedovao vještinu kakvu u klubu nikada ranije nisu vidjeli — prirodni talenat s lakoćom kretanja i prolaska pored protivnika koje je doslovno ostavljao na podu. Kao 16-godišnjak je pravio smiješnim iskusne profesionalce, imao je samo „plan A“ da uspije i uopće nije razmišljao o rezervnim opcijama. S druge strane, Sorba je oduvijek imao nevjerovatnu odlučnost. Dok je još bio u juniorskom timu, stajao je pored terena, posmatrao trening prvog tima i samouvjereno poručio menadžeru da će za mjesec dana i on biti tamo. Iako je to u prvi mah djelovalo prepotentno, Garrard je ubrzo shvatio koliko se divi takvom stavu, nakon čega je Sorba doživio pravi igrački procvat. Za Abdula naglašava da je na terenu izvodio poteze koje je rijetko viđao i da je i za njega samo nebo granica. Način na koji igra i napredak koji je ostvario u tako kratkom periodu služe na čast i njemu i svima u klubu.
U tekuću sezonu ušli su s namjerom da zadrže najbolje igrače i nisu imali potrebu niti namjeru da bilo koga prodaju. Međutim, kada se pojavila ponuda za Abdula, situacija se promijenila jer nisu željeli stajati na putu takvoj prilici. Predsjednik je tada znao da mora osigurati najbolji mogući posao i za klub i za nastavak igračke karijere. Svi ti transferi poslali su jasnu poruku dječacima u akademiji i budućim pojačanjima da u ovom klubu postoji stvaran put do prvog tima, potom do viših liga, pa sve do Premier lige. Kada klub iza sebe ima dva igrača iz akademije koji su stigli do Premier lige i nastupili na Svjetskom prvenstvu, mladim igračima više ništa ne treba dokazivati. Mnogi će sada biti spremni dati sve od sebe samo da dođu u klub koji ima dokazan recept za uspjeh. Poruka igračima je jasna: kada dobijete priliku, pobrinite se da je iskoristite, a to je vrijednost koja nema cijenu.
Nekadašnji saigrači Ndiaye i Thomas sastat će se na terenu u decembru, pa će u barem jednom kutku Hertfordshirea okršaj Manchestera Cityja i Hulla biti prozvan „derbijem Boreham Wooda“. Garrard kroz smijeh dodaje kako se nada da njegov klub tog dana neće imati utakmicu kako bi mogao gledati taj meč, kupiti navijački šal podijeljen na klupske boje oba tima i navečer sa svojom djecom gledati emisiju Match of the Day uz ponosne riječi: „Ja sam trenirao tu dvojicu.“
Izvor: telegraph.co.uk
