Nacionalni tim Italije sprema se za značajnu taktičku promjenu, usvajajući odbrambenu liniju sa četiri igrača, što predstavlja odstupanje od dugogodišnje tradicije igranja sa tri ili pet defanzivaca. Andrea Pirlo, koji se pridružuje „Azzurrima“, u potpunosti podržava ovu novu filozofiju, vjerujući da je ona ključna za buduće uspjehe.
Međutim, ova tranzicija donosi i ozbiljne dileme, posebno kada je riječ o pozicijama bočnih igrača. Fudbaleri poput Federica Dimarca i Palestre, koji su navikli da operišu kao „quinti“ – krilni bekovi koji pokrivaju cijelu stranu terena u formaciji 3-5-2 – mogli bi se teško prilagoditi na tradicionalnu odbranu sa četiri igrača. Njihova izrazita ofanzivna orijentacija i navika na duboko povlačenje u odbrani mogli bi narušiti neophodnu ravnotežu tima u novom sistemu.
Stručni štab razmatra različite opcije za prevazilaženje ovih izazova. Za Dimarca se, naprimjer, predlaže pomjeranje unaprijed, na poziciju visokog krila, odakle bi mogao efikasnije doprinositi igri i u napadu i u odbrani, uz mogućnost da se povuče u slučaju potrebe. Kao prirodnija alternativa na lijevom beku spominje se Calafiori iz Arsenala, čiji je profil već prilagođen toj ulozi u klupskom fudbalu.
Pored toga, u obzir dolaze i drugi talenti i iskusniji igrači: Spinazzola, iako u poznijim godinama, može biti kratkoročno rješenje; mladi Bartesaghi iz Milana obećava za budućnost; Udogie iz Tottenhama i Ruggeri iz Atletico Madrida takođe su pod lupom. Na desnom boku, dok se Di Lorenzo smatra privremenom opcijom, traže se dugoročna rješenja, s obzirom na to da igrači poput Cambiasa iz Juventusa i Bellanove iz Atalante bolje funkcionišu u sistemima sa tri ili pet defanzivaca. Velike nade polažu se i u mladog Kayodea (godište 2004) iz Brentforda, koji se već dokazao u Premier ligi.
Jasno je da pred Pirlom i njegovim timom stoji kompleksan zadatak – ne samo u izboru igrača, već i u razvoju kreativnih taktičkih rješenja kako bi se svi elementi uspješno integrirali u novi odbrambeni sistem.
