Prema analizi sudijskog konsultanta Todda Warnicka za BasketNews, novi paket pravila FIBA-e, koji ulazi u primjenu 1. oktobra s ciljem unosa reda u igru, stvorio je pravu zagonetku koja zbunjuje sudije, igrače i sve koji pokušavaju shvatiti šta se dešava, a primjenjivat će se i u Euroligi. Problem počinje s definicijom akta šuta, koja je oduvijek bila jednostavna – igrač drži loptu i upućuje je prema košu, što je bilo jasno i prihvaćeno u svim vodećim ligama. Međutim, FIBA je uvela elemente koji dosad nisu postojali u košarkaškom rječniku, stvarajući nedoumice u svakoj akciji.
Jedna od najuočljivijih promjena jeste da se akt šuta priznaje samo na napadačkoj polovici terena, osim u posljednjim sekundama napada ili četvrtine, što je pozitivna odluka kojom se staje u kraj pokušajima iznuđivanja slobodnih bacanja pri šutevima s vlastite polovice tokom utakmice. Zaplet nastaje uvođenjem pravila da šut počinje kada se ramena i lopta kreću prema gore, što je problematično jer se ramena pri uobičajenom šutu jedva pomjeraju po visini, dok se podižu ruke i lopta. Zbog toga su se sudije uvijek orijentisale prema šakama, rukama i lopti, a ne prema ramenima, pa je ova nova anatomska smjernica toliko neprecizna da ne nudi jasan trenutak za procjenu.
Praktična posljedica je apsurdna: ako igrač započne šut s prsa, dobije udarac u ruku i nastavi akciju, to se više ne smatra aktom šuta jer se ramena nisu počela kretati nagore, što direktno proturječi tradicionalnom shvatanju šuta. Uz to, dodan je i uslov da igrač u trenutku podizanja lopte mora biti okrenut prema košu, što negativno utiče na klasične poteze poput okreta u postu ili horoka, gdje igrač akciju često počinje leđima okrenut košu. Takve situacije prema novim pravilima gube status šuta, čime se dodatno komplikuje rad sudija i otvara prostor za beskrajne rasprave.
Značajne izmjene pretrpjeli su i prekršaji, pa je dosadašnja nesportska greška podijeljena na dvije nove kategorije: ometajuću (disruptivnu) i flagrantnu. Cilj je bio ublažiti posljedice za određene prekršaje koji su ranije prebrzo vodili do isključenja, pri čemu flagrantna obuhvata grube i prekomjerne kontakte, dok se ometajuća primjenjuje na taktičke prekide igre ili kontakte s leđa u kontranapadima.
Reorganizovane su i tehničke greške, koje su sada podijeljene u dva nivoa. Kategorija 1 obuhvata nepoštovanje, provociranje, simuliranje ili uvredljive geste te se računa za isključenje (za razliku od ranijeg pravila gdje su dvije tehničke, dvije nesportske ili po jedna od svake vodile do izbacivanja). Kategorija 2 pokriva manje prekršaje poput zadržavanja igre ili diranja obruča u bezopasnim situacijama i ne dovodi do automatskog isključenja akumulacijom. Ova podjela zahtijeva izmjenu sudijskih znakova, skraćenica i načina bilježenja grešaka, što unosi dodatni pritisak i povećava mogućnost greške na već zahtjevnim utakmicama.
Dodatno su pojašnjene situacije u kojima igrač može ponovo voditi loptu bez činjenja dvostrukog vođenja, ukinuta je obaveza da čarape moraju biti vidljive, te su ublažena estetska pravila u vezi s izgledom terena. Također je proširena primjena videosudijskog sistema (IRS), koji sada omogućava pregled više situacija u završnici ili tokom cijelog meča, od reketiranja i ometanja lopte do pravilne klasifikacije prekršaja. Iako su to korisni alati, dolaze u trenutku kada je previše promjena uvedeno istovremeno.
Sveukupno gledano, ove izmjene djeluju donesene bez jasne vizije pojednostavljenja. Umjesto da olakšaju posao sudijama i poboljšaju iskustvo gledanja i igranja, uvele su nove koncepte koji odudaraju od prirodne logike košarke, predstavljajući tipičan primjer kako se pretjeranim prekrajanjem funkcionalnih pravila stvara više problema nego rješenja.
