Fudbalski klub Rayo Vallecano, ponos radničkog kvarta Vallecas u Madridu, ispisao je historiju staru više od jednog vijeka, osiguravši plasman u svoje prvo kontinentalno finale. Dvadeset sedmog maja, u Leipzigu, ‘Franjirrojos’ će se suočiti sa Crystal Palaceom, što je podvig koji odjekuje daleko izvan granica španskog nogometa.
Ovaj uspjeh dobija na težini kada se uzme u obzir trnovit put kluba. Kroz svoju dugu historiju, Rayo je često grcao u nižim ligama – Segunda, Segunda B, Tercera – bilježeći bolne poraze na mjestima poput Irúna, Las Palmasa i Eibara, koji su postali simboli borbe, a ne neuspjeha. Sa jednim od najskromnijih budžeta u LaLigi, daleko ispod finansijskih moćnika poput Real Madrida i Atlético Madrida, Rayo je uvijek bio oličenje otpora i snage zajednice. Njihov najbolji plasman u prvoj ligi, osmo mjesto, postignut je tek dva puta.
Put do finala ove sezone bio je ispunjen dramom. Počeo je u Bjelorusiji protiv Neman Grodna, nastavio se kroz grupnu fazu, preživio tešku eliminaciju protiv turskog Samsunspora, i kulminirao nevjerovatnom večeri u Atini, gdje su uspjeli nadoknaditi zaostatak od 3:0 protiv AEK-a prije nego što je Isi donio olakšanje. Polufinalni okršaj sa Strasbourgom, obilježen pobjedom od 1:0 u Vallecasu i pobjedom od 1:0 u gostima uz odbranjeni penal golmana Augusta Batallu, doveo je do euforije. Trener Íñigo Pérez, najmlađi strateg u LaLigi, koji je preuzeo ekipu u februaru, izrazio je ponos na igru tima.
Kao što je golman Batalla, koji je pronašao svoj dom u Rayu nakon putovanja kroz sedam klubova, sažeo: “Mali kvart je stigao na mjesto gdje divovi nisu mogli.” Od Las Palmasa, preko Irúna, do Leipziga, Rayo Vallecano je dokazao da snaga duha i zajedništva može pomjeriti planine, ostvarujući san za koji je trebalo stotinu godina.
